Obavija me miris kamilice. Nikada prije nije mi taj miris bio specifičan, upečatljiv niti bilo po čemu poseban. No sada me zapanjio. Kosu sam zapjenila šamponom od kamilice, a kada mi je taj miris dospio do nosnica, jednostavno sam zažmirila i uživala... Odjednom mi je u glavu dospio osjećaj slobode, svježine ljetne večeri, a neke ugodne uspomene ranijeg djetinjstva samo su se odjednom pojavile u mojim mislima, kao kratki isječci nekog sepia filma. MOGA filma kojeg sam proživjela.
Nevjerojatno je kako samo običan miris može u čovjeku probuditi tako drage osjećaje i uspomene, te kako mu može samo najednom promjeniti raspoloženje. Upravo sam bila svjedok tome. A vjerujem kako nisam ni jedina.





Kako već dugo nisam pisala na svome blogu, a ipak sam zadržala staru adresu, mislim da ipak dugujem nekakvo objašnjenje. Ne sjećam se koliko već dugo nisam bila na njemu, ali osjećam da je prošlo dosta vremena. Dovoljno dugo da se nisam mogla sjetiti ulazne lozinke i korisničkog imena. Odjedanput sam samo prestala pisati. Nisam imala ništa pametno za reći. Tj. napisati. No,ono što me posebno nadahnulo, nije naglo sazrijevanje niti porast pisalačke darovitosti, nego me jednostavno inspiriralo nekoliko prijatelja. Njihovi jednostavni, a opet duboki blogovi naprosto tjeraju divljenju ali i na neki način prirodno bude u vama da nešto skriveno od javnosti, nikada naglas rečeno, odjednom samo izleti iz vas te se raspline po ovim bijelim prozorima...
Eto, to je razlog što sam ponovno tu, željna da podijelim pokoji djelić svoga razmišljanja sa drugima.

Nadam se da ćete uživati čitajući ove postove barem upola kao ja dok ih pišem...

:)

do sljedećeg posta....



picture by mistybliss